уторак, 18. фебруар 2014.

Nova stara istorija.

...Kada je reč o savremenom dobu, gde navodno nema apsolutizma, nema robovlasništva, nema kraljeva i kraljica, zaključci se olako daju, ali povlašćeni su uvek postojali i postojaće. Posle propalog socijalizma i komunizma ostao nam je samo kapitalizam i to onaj liberalni koji kroz sistem potrošačkog društva isto tako apsolutistički vlada kao i kraljevi srednjeg veka, ali kapitalizam je suptilan. Nema više ni robovlasništva ali ljudi i dalje robuju, možda više ne robuju drugim ljudima ali robuju svojoj državi. Država je ta koja je postala najveći neprijatelj slobode pojedinca. Nema ni kraljeva i kraljica? Zaista ih i nema ali zato ima modernih aristokrata, malih političara sa velikim rečima i još manjim ljudima koji ih bez pogovora prate. Možda čovek više nema ograničenja u tom smislu da može slobodno da se kreće i da pristupi svim informacijama kojima želi da pristupi, ali je država ta koja ga od njegovog rođenja uči da ne traga, da ne pita, da ne traži već da samo ćuti(!), da radi ''od devet do pet'' i da tako uči svoju decu. Normalnog višeg nema jer više i ne znamo šta je normalno. Kompas je davno izgubljen ako smo ga ikada i imali. Na kraju je ostalo samo pitanje, da li je apsolutizam ikada i prestao da postoji ili smo se samo zavarali rečima da nam je sada bolje i da su se stvari promenile? 

понедељак, 17. фебруар 2014.

A šta ako?

Sudbina?! Vi mene, smrtnika, pitate šta je to sudbina? Pa, sudbina je pre svega reč, nije li(?) ali naravno, vi niste mislili na to, zar ne? Vi ste mislili na onu sudbinu što je kao utvara, ako je možemo i smemo tako nazvati, koja usmerava ljudske živote, vodi nas, oživljava nas, ubija nas. Ubija nas od samog početka, od našeg rođenja jer nema čoveka na planeti koji nije svestan svog kraja. Možda taj čovek ne razmišlja uvek o tome kako će skončati i šta to znači završiti sa ovozemaljskim životom ali je svestan toga da je kraj neminovan. Da li je to sudbina? Ne. Bojim se da nije. To je samo jednostavan proizvod prirode, onaj prastari princip da sve što se rodi, mora i da umre.
     Sudbina? Verujete li da je sudbina nešto kao karma? Da su događaji koji se dešavaju u našim životima samo posledica naših dela, naših reči ili našeg ćutanja? Ne. Bojim se da nije. Karma je kao i smrt jedan od principa prirode. Možda se nama ne čini uvek kao da je tako, ali kada razmislimo, moramo priznati da u prirodi ipak postoji neki balans, neki balans između dobrog i lošeg, kao jin i jang.
Veliki lider XX veka, Frenklin Ruzvelt je rekao „Ljudi nisu zatočenici sudbine, nego zatočenici vlastitog uma“. Imam pravo da se slažem sa njim ali ne znam da li ćete se i vi složiti ali znam da ćete se složiti kada kažem da je za čoveka najbolje da nije zatočen, niti sudbinom niti vlastitim umom.
     Mišljenja sam da je sudbina, kao i mnogo drugih misaonih imenica, jedna od veštačkih tvorevina čoveka jer svaki put kada sam ja, smrtnik, čuo da neko priča o sudbini, bilo je u kontekstu čistog licemerja i traženja izgovora jer je po velikom broju današnjih ljudi, sudbina veliki krivac za sve loše a oni su zaslužni za sve što je dobro. Pazite, možda sudbina i postoji, mogućnost da je tako uvek postoji ali da li je jedna mogućnost dovoljan razlog da prestanemo da se borimo svakog dana sa svakim danom? Svakodnevnica nije laka, život je težak posao, najteži, i zato kažem, borite se, ne odustajte, jer šta ako...
Samo zamislite, ako već verujete u tu „sudbinu“, šta ako ona ne postoji? Šta ako nema predodređenosti? Šta ako nema tog principa u prirodi? Šta ako smo sami na ovom svetu, ako smo prepušteni samo sebi i drugima? Šta ćete tada uraditi? A to je samo jedno „šta ako“...

Muzika zarad harmonije? Ne bih rekao!

„Ја стварам да бих преживео, а не за вечност!“, рече једном један чика по имену Јохан Себастијан Бах. Можда вам то име звучи познато али нешто не верујем. Видите, верујем да тај чика, који је ето сасвим успутно и један од највећих композитора икада, није могао ни да претпостави да музика и није баш тако једноставна, преживети или отићи у вечност. Сведоци смо времена где је музика као рањена животиња, рањена али не знамо да ли ће преживети. Нада још постоји, али овим темпом неће још дуго. Зато постављам једно крајње једноставно питање, хоћемо ли бити само неми, или још горе бесвесни посматрачи скрнављења уметности или ћемо постати борци за уметност, за музику, за будућност јер шта је будућност без уметности ако не само празна шкољка?
Музика, заиста, постоји од када је настао и универзум. Одувек је ту нешто шушкало, звецкало, мрдало се тамо-вамо, ма хаос један али и тај хаос је имао и има смисао јер је та његова музика оно што му даје и хармонију. Па тако и човек, као део једног универзума, ствара своју музику и своју уметност зарад своје хармоније; али очигледно је да је Сенека погрешио када је рекао „Човек је човеку светиња“. Човеку је тако у једном тренутку у историји пало на памет да злоупотреби музику; да њену божанственост претвори у оруђе којим ће ударити на другог себи равног човека. Тада, у том кључном тренутку, наша животиња, наша музика бива страшно, можда и кобно, рањена. Човек након тога почиње да ствара музику, ако се то уопште може назвати правом музиком, музиком која је део уметности, која има једну и само једну сврху а то је манипулисање оним поменутим бесвесним посматрачима и још, наравно, у сврху пропаганде па смо тако, током наших ових последњих ратова, могли да чујемо стихове као што су „Ој, усташе, нека, нека, дубока вас јама чека“ или „Ој, Неретво, теци ми низ страну, носи Србе плавоме Јадрану“. Очигледно је да у тим стиховима нема уметности, нема музике, нема хармоније; нема ничега осим неразумне мржње и једног великог апсурда музике.
И тако, од звецкања и шушкања универзума, преко Сенеке и Баха, дођосмо до једног тужног закључка. Сума сумарум, музика беше дивна ствар док је неки људи, на срећу само појединци, нису деградирали на ниво највећег могућег фашизма и национализма. Једино што нам сада преостаје је да изаберемо страну. Питам те, захтевам од тебе одговор, не мораш га изговорити али га пронађи у себи, хоћеш ли да будеш један од оних појединаца који ће одговарати за урушавање хармоније и уништавање музике или ћеш бити један од оних који ће бити слављени као хероји борбе за културу и уметност, за музику и повратак давно изгубљене хармоније?!